fbpx

Tijana Cvjetićanin: Dezinformacije nisu slučajne, nego poddrška određenog političkog narativa

-

Tijana Cvjetićanin je deo timova bosanskih servisa za provjeru činjenica „Raskrinkavanje“ i „Istinomjer“, i istraživač. Radi na provjeri izjava i izbornih obećanja političara, ali i na provjeri medijskih sadržaja. U intervjuu za „Meta“ objašnava situaciju sa dezinformacijama u Bosni i Hercegovini, kao i koje mjere treba preduzeti za borbu protiv lažnih vesti.

Na početku, možete li nam reći par reči o Raskrinkavanju. Znamo da postoji nekoliko tipova organizacija koje se bave provjerom činjenica  – neki su fokusirani na izvještavanje medija, drugi se bave provjerom izjava političara ili njihovih obećanja, i tako dalje. Koji je tip organizacije Raskrinkavanje?

-Mi smo dio sistema koji se bavi i jednim i drugim. Istinomjer se bavi provjerom izjava političara, njihovih izbornih obećanja. Raskrinkavanje je kao platforma osnovano 2017 godine i bavimo se isključivo medijskim izvještavanjem, tačnije medijski fact-checking.  Znači, nešto što je objavljeno kao medijska informacija se provjerava i ocjenjuje se jednom od 13 ocjena koje imamo.

Znači, ne ocjenjujemo samo nešto što je potpuno netačno, nešto što je potpuno netačna i izmišljena informacija, nego se trudimo da uhvatimo nijanse različitih vrsta manipulacija ili dezinformacija koje se javljaju u medijskom prostoru. Imamo ocene kao što su, recimo, „teorija zavere“, „pseudonauka“, „manipulacija činjenicama“ i niz drugih koje nastoje da pokriju čitav spektar nekorektnih ili obmanjujućih informacija u medijskom prostoru.

U vašem iskustvu, u dosadašnjem radu platforme, koje su najčešće dezinformacije koje se javljaju? U Makedoniji je, na primjer, vrlo česta pojava takozvanog click-bait-a, naslov krene sa „turbosenzacionalno“, „megaskandalozno“, pa uslijedi neka tvrdnja, a kada se pročita tekst, on je vrlo često sasvim korektan…

-Click-bait je i kod nas najčešći tip dezinformacije. Click-bait se javlja svuda, od onih legitimnih medija do anonimnih portala koji nisu mediji ali se tako predstavljaju. Tako da, to jeste najčešći tip. Što se tiče drugih ocena koje mi dajemo, nisam sigurna kakva je trenutna statistika. Mi imamo statistiku za istraživanje koje je izašlo u Aprilu ove godine, u njemu je vrlo precizno posložena ta statistika, koja vrsta dezinformacije se najčešće javlja, to jest, ima najviše ocjena i najčešće je identifikovana na sajtu. Te statistike pokrivaju period od godinu dana, od novembra 2017. do novembra 2018., što je bio okvir istraživanja.

Koji je najčešći izvor dezinformacija? Jesu li to strani izvori? Sada u regiji prevladava mišljenje da se nalazimo na liniji fronta informativnog specijalnog rata koji vode velike sile… Dali prevladavaju domaći izvori, da tako kažem, dali se radi pre svega o „domaćoj radinosti“ ili, nasuprot tome, o „uvoznoj robi“?

-Zavisi od toga o kojim dezinformacijama govorimo. Ako se radi o lokalnoj političkoj sceni, onda su najčešći izvor lokalni mediji. Ako se radi o temama koje su globalne, onda su međunarodni izvori. Ima i jednog i drugog. Da vas ponovo uputim na pomenuto istraživanje koje se pre svega bavi političkim dezinformacijama i mapirani su izvori prema lokaciji. U smislu, kada su se izvori nalazili u Bosni, kada izvan Bosne. Ako govorimo o Bosni, u našem medijskom prostoru su okolne države vrlo čest izvor dezinformacija o politici. U najvećem broju slučajeva je Srbija ali i Hrvatska. Nama dezinformacije često dolaze iz regiona, iz okruženja. Ako gledamo šire, recimo, stvari o vakcinama, teorije zavjere kao što su „farmako-mafija zna lijek za rak ali ne da da se sazna za njega“ – te vrste priča su globalne. Njihovi izvori su najčešće izvan našeg govornog područja. Konkretno, izvori su najčešće na engleskom, jer to najviše ljudi ovdje zna da prevede, tako da vlasnici tih anonimnih sajtova imaju to kao, kako bih rekla, jedan beskrajni izvor gluposti koje predstavljaju kao vijesti. Nekoliko tih pseudonaučnih sajtova – ima među njima i onih koji su bili vezani sa ruskom kampanjom pred američke izbore. Na primjer, nekadašnji sajt “YourNewsWire” je jedan nepresušan izvor dezinformacija za domaće portale.

Takođe vezano za politiku, pseudonauku i sve živo, nekad nađemo izvore u Češkoj, nekad u Americi… Zavisi od teme i šta je i kako putovalo. Neke od tih dezinformacija su globalne. Neke su, na primjer, potekle iz Indonezije. Ali onog trenutka kad se prevedu na engleski, one zapravo postanu dostupne ovim našim „portaldžijama“ koji ih prevode i objavljuju. To je što se tiče toga gdje su geografski izvori. Izvori su stvarno svuda.

Što se tiče toga gdje su izvori u smislu vrste medija, izvori su u najvećem broju slučaja na anonimnom portalu. Oni nisu mediji. Oni nemaju… na njima ne radi niko ko bi se mogao nazvati novinarkom ili novinarom. To je, znači, portal koji je neko napravio da zarađuje pare na AdSens-u, GoogleAds-u.

Ulove li se često tradicionalni mediji na te priče? Šta tradicionalni mediji rade u slučajima kad su sami, ili zahvaljujući radu platformi kakva je Raskrinkavanje, otkrili da je nešto što su objavili zapravo dezinformacija, što nisu provjerili?

Tijana: Ima situacija da se nakače zbog brzine. Ima situacija kad se radi o nečemu što je toliko prešlo u mejnstrim. Recimo, te pseudonaučne priče su dobar primjer. Ako se, ne znam, 10 godina valja priča da je „Vegeta“ štetna za zdravlje jer sadrži nekakav otrovni aditiv, ili nešto slično, tu će mo priču lako naći u mejnstrim medijima, mada ona nema veze sa nikakvim činjeničnim stanjem. Prosto je potekla iz raznih teorija zavjera koje su u nekom trenutku prevedene pa dobiju lokalni izraz u priči o Vegeti. Takve stvari će te bez problema naći u ovim „Lifestyle“ sekcijama mejnstrim medija, i tu se stvarno svašta objavljuje i dosta toga je, zapravo, dezinformacija. Ne mogu da kažem da se to radi u svim medijima na isti način. Kod nekih se to dešava zato što nemaju dobre procese kontrole kvaliteta. Kod drugih se dešava iz brzine. Kod nekih se, kad se radi o političkim informacija, to dešava vrlo ciljano. Mi u metodologiji imamo ocenu koja se zove „Pristrasno izvještavanje“ i ona pokazuje da je izvesna dezinformacija ili niz dezinformacija nije slučajna nego je objavljena u sklopu podrške određenog političkog narativa. Sa time se srećemo često u mejnstrim medijima, uključujući i javne medije.

Prošle sedmice je makedonska vlada izašla sa planom, kako oni kažu, odlučne borbe protiv dezinformacija. Ima li u BiH neki plan borbe protiv dezinformacija. Koliko su vlasti aktivne, bilo na federalno, na državnom ili na kantonalnom nivou?

-Ne, ni na kakvom nivou ne postoji ništa slično. Postoje neke priče oko jačanja medijske pismenosti, ali su te priče mnogo više u civilnom društvu i u akademskim krugovima nego što su u institucijama i vrlo je veliko pitanje kad će i kako ta priča biti prepoznata od strane institucija. Mislim, ima tu nekih pomaka na određenim nivoima. Čini mi se da neki program postoji u pripremi u Republici Srpskoj. Možda u nekim kantonima, ali nisam sigurna. BH Federacija ima vrlo malo nadležnosti generalno nad obrazovnim sistemom i procesima, pa je tu teško pričati. Država kao država nema nikakve nadležnosti, tako da na nivou države ništa slično ne postoji i upitno je dali će i kada postojati. Na nižim nivoima postoje takvi izolovani koraci ka uspostavljanju medijske pismenosti u formalnom obrazovnom sistemu, ali je to sve to premalo, rekla bih, ispod minimuma koji bi mogao da donese neke rezultate. Što se tiče prepoznavanja dezinformacija kao konkretne teme kojima bi se institucije trebale baviti, stvarno ne vidim da tako nešto postoji. Imamo one standardne stvari, tipa Regulatorne agencije za komunikacije koja ima svoj kodeks emitovanja, to je tako već 20 godina i nije tu bilo nikakvih značajnih inicijativa.

Koliko su građanski sektor, ali i novinarska profesija, znajući da se ova pitanja tiču i novinarstva, i javne komunikacije… Rade li oni išta, koje su njihove ključne aktivnosti?

-U principu, Vijeće za štampu radi po principu odgovora na žalbe. TO je samoregulatorno tijelo i njihov djelogrug je taj da žalbena komisija razmatra žalbe koje ljudi pošalju na određene medijske objave, po njima odlučuje i ima neki ustaljeni proces  u kojem se medijima kaže da objave demant, odgovor i tome slično. Što se tiče sistemskog praćenja, ako govorimo samo o dezinformacijama, ne znam da tako nešto postoji. Više se bave govorom mržnje i takvim stvarima ali dezinformacijama kao fenomenom, ne znam. Možda to postoji a da ja ne znam. Mi smo čak imali situaciju da dvije osobe iz upravnog odbora ili skupštine, ne znam tačno, Vijeća za štampu, imaju vrlo negativan stav prema nama, smatrajući da to što mi radimo, da fact-checkingom  medija koji mi radimo, kako da kažem… Komentari su bili da smo fact-checkingom izašli iz sfere svojih nadležnosti. Da se razumemo, mi nemamo nikakvih nadležnosti. U suštini, neki mejnstrim mediji imaju negativne reakcije na to što mi radimo jer prosto ne vole da neko radi to što mi radimo. Onda se to odrazilo tim komentarima Vijeća za štampu, ne kao tijelo nego određene osobe, konkretno Ljiljana Zurovac, Dario Novalić (urednik magazina Start) u komentarima koje su dali Dnevnom Avazu. Radilo se o seriji tekstova u Avazu koja je, sama po sebi, bila vrlo nekorektna u smislu kršenja novinarskih standarda.

Ti Avazovi tekstovi su sami po sebi dezinformacije – imamo mi i ocene i sve. Ono što je interesantno da su u izgradnji te priče – o nama je objavljeno šest članaka u roku od sedam dana – je da su u četiri od tih šest članaka korišteni komentari osoba kao što su Ljiljana Zurovac iz Vijeća za štampu, Borka Rudić iz Udruženja BH Novinari, koji su uklopljeni u izgradnju tog narativa da smo ni neko ko „harrass-a“ (uznemirava) medije. Sve zajedno je, da se tako izrazim, bilo vrlo zanimljivo. U tim člancima je bilo svega. Od uvreda, baš onako prostačkih i na ličnoj osnovi, do optužbi za proneveru donacija, za lično bogaćenje, za nekakav pokušaj represije nad slobodom govora, isto kao da smo nekakvo državno tijelo a ne četvoro ljudi koji rade fact-checking. Sve je to bilo vrlo besmisleno, ali u taj besmisleni narativ su prosto uskočili ljidi koji dolaze is sveta medijskih udruženja. To je ono što je zabrinjavajuće, da oni ne vide fact-checking kao nešto što je korisno i za njih, nego ga vide kao nešto što njima predstavlja nekakvu pretnju.

U kojoj se mjeri izvještava ne samo o BiH nego i o drugim zemljama regije? Dali se u tom izvještavanju primjećuje korištenje dezinformacija? Dali se o Makedoniji, o događajima u Makedoniji izvještava u BiH, bilo onlajn ili u mejnstrim medijima i dali se to izvještavanja koristi u svrhu dezinformiranja?

-Ono što mi imamo dokumentovano i prikupljeno, i ne govorim tu o kompletnom prikazu Makedonije u medijima, jeste da je od strane medija– neću da kažem bliski nego su kontrolisani od strane vlasti u Republici Srpskoj – intenzivno koristila Makedonija kao deo teorije zavjere o prevratima koje kontrolišu neimenovane, ili imenovane, zapadne obavještajne službe… To je nešto što su oni nazvali „Makedonski scenario“ i to se koristilo kako bi se diskreditovao protest koji se dešavao u RSu mjesecima zbog nerazjašnjenog ubistva Davida Dragićevića. Ta priča o makedonskom scenariju je korištena paralelno sa drugim pričama kako bi se pokazalo „kako taj protest nije stavrno zbog toga“, kako taj proces ne vode građani i građanke koji su izašli na ulicu nego je orkestriran od stranih službi, od Amerike, Velike Britanije to ne koga sve ne. Između ostalog, bilo je članaka u kojima su iznošene tvrdnje kako su agenti stranih službi koji su učestvovali u makedonskom prevratu sada dolaze ovdje da se konsultuju sa „domaćim izdajnicima“ o tome kako da se napravi prevrat i zbaci vlast u RSu i tako to.

Znači to je bio taj narativ koji su neko vreme RTRS, SRNA, Alternativna Televizija, svi ti mediji koji su politički kontrolisani od strane vladajućih stranaka u RSu, intenzivno gurali, pa jedno par mjeseca tokom 2018. godine.

Inače nije to samo što se tiče Makedonije nego celog regiona. Naša analiza pokazuje da postoji nekakva svojevrsna mreža od 30-tak medija koji su smješteni, njih 15-16 u Srbiji i 13-14 u Republici Srpskoj, koji konstantno jedni druge koriste kao izvore i prenosioce dezinformacija. Politički ih se može pozicionirati kao anti-zapadno nastrojeni. Tu je recimo Sputnjik vrlo aktivan kao jedna od žarišnih tačaka, tu su i RTRS koji je javni medij, novinska agencija SRNA i niz tih portala što anonimnih što neanonimnih, tabloida koji su bliski vlasti u Srbiji… Kroz tu mrežu se stvara čitav jedan narativ koji uključuje interpretaciju političke situacije u regionu, Evropi, globalno. Prvestveno se dezinformacije prenose, ne samo o BiH nego i okolnim državama i šire prenose kroz tu mrežu. Eto tako to ide…

Нашите вести во вашето сандаче

Секој ден во 17 ч. добивајте ги вестите од Новинската агенција Мета директно на вашата електронска адреса.

Ве молиме одберете на кој начин сакате да добивате информации од нас:
Можете да се отпишете од оваа листа преку линкот на крајот од нашите пораки.