Epidemija Covid-19 mnogostruko je uticala na novinare koji su bili spona između struke i javnosti u periodu krize. Javnost je budno pratila sve u vezi s pandemijom, ne obraćajući pažnju na one koji im svakodnevno donose te informacije. Istovremeno, novinari su često na svojim zadacima bili izloženi epidemiji i bez adekvatne zaštite. Ekonomski aspekti pandemije nisu zaobišli ni ovu profesiju. Naprotiv, jedan broj njih suočio se sa smanjenim platama, a nekolicina je ostala bez posla. O izazovima s kojima se ta profesija suočila u vrijeme korone, govori Milorad Milojević, dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Banjaluke.

„Cijela ova situacija mnogo je uticala na rad novinara u Bosni i Hercegovini. Vidjelo se da mediji više preko mreža prate pres konferencije, manje idu na terene, manje su bili u dodiru s običnim svijetom, susretali su se s raznim problemima u izvještavanju. Kako je bila uvedena vanredna situacija i vanredne mjere, i mediji su na neki način bili ograničeni – neki novinari nisu mogli da dobiju potvrde od svojih poslodavaca da mogu da se kreću u vrijeme policijskog časa. Takođe, nisu svi novinari mogli da prisustvuju kada pojedini zvaničnici daju izjave, nego su samo određene medijske kuće bile obavještavane o tome. Dešavalo se i to da većina novinara prati pres konferencije Vlade Federacije BiH preko interneta, bez mogućnosti da postavljaju pitanja, a iz Vlade se prethodno dogovore sa svega nekoliko medijskih kuća da njihovi novinari mogu da prisustvuju i postave određena pitanja“, priča Milorad Milojević.

Kako su se novinari adaptirali na novu situaciju?

Ono što je započeo proces digitalizacije u novinarstvu, prije desetak godina, pandemija je to dodatno ubrzala i prinudila medije da se okrenu novim tehnologijama i načinima izvještavanja. Ali koliko god je ova situacija uticala da novinarstvo u nečemu napreduje, toliko je uticala na to da u nečemu i nazaduje zato što je došlo do određenog ograničenja novinara da dopru do određenih informacija. Istraživačko novinarstvo se, na sreću, pokazalo adekvatnim i u ovoj situaciji – u medijima su objavljene određene afere, poput one o nabavci respiratora, i afere o nabavci šatora – mobilne bolnice. Mislim da se pokazalo da je novinarstvo, uz sve nedaće, doraslo svom poslu, pored svih ograničenja i situacije koja nas je nenadano zadesila.

Koje digtalne alate su mediji koristili za komunikaciju sa svojim izvorima i da li je to doprinijelo lakšem komuniciranju u odnosu na period prije pandemije?

Apsolutno sve opcije su bile otvorene – od Skypea, Twittera, Facebooka, Whatsupa, sve moguće društvene mreže su bile uključene u komunikaciju. Brojne emisije na televizijama rađene su preko Skypea. Mediji su iskoristili sve te mogućnosti koje su društvene mreže ponudile. Što se tiče sagovornika, oni iz institucija nisu ništa dostupniji nego što su bili ranije, ali drugi poput ekperata, analitičara, mislim da su nam postali pristupačniji s primjenom ovih tehnologija. Jer ne morate više „ganjati“ sagovornika, pa ići na teren, nego ga možete snimiui i putem Vibera, Skypea, i slično.

Iz vaše perspektive, da li su institucije i firme više podataka objavljivale online nego ranije, i kako se to odrazilo na kvalitet dobijenih informacija?

Institucije su objavljivale podatke isključivo koji su u vezi s pandemijom – broj oboljelih, mjere koje se provode, odluke koje se donose. Ali što se tiče svega drugog, npr. tendera za hidroelektrane, javnih nabavki – ništa od toga nije doprlo do javnosti, već je ostalo u istom domenu kao i ranije. Institucije su iskoristile digitalizaciju samo da kažu kako se uspješno bore protiv pandemije. Nismo saznali o nabavci respiratora iz zvaničnih izvora već zbog istraživačkog truda jedne novinarke. Kao što nabavka mobilne bolnice nije objavljena na internet stranici Vlade RS. Sve te nedoumice su novinari uspjeli da otkriju svojim istraživanjem i kopanjem, kao što se radilo i prije pandemije.

Da li je javnost stekla više povjerenja u medije tokom pandemije ili ne? Kakav je vaš dojam?

Mislim da su mediji uspješno uspjeli da obavijeste građane o svemu što se dešava s pandemijom i da su izvršili taj ključni uticaj. U tom smislu, mislim da su građani imali povjerenja u medije – ali u vezi s korona virusom. Oko ostalog mislim da se ništa nije promijenilo u odnosu na period prije korona virusa.

Koliko su medijske kuće obezbijedile svojim zaposlenim sve neophodne uslove za rad tokom pandemije i kakvu vrstu podršku su im pružile?

Iskreno, u razgovoru s kolegama nisam čuo da je neka od domaćih medijskih kuća organizovala mogućnost da se njihovi zaposlenici mogu testirati na korona virus. Mislim da je to dovoljan pokazatelj. Ako šalješ ljude na teren, a pri tome, osim maski koje su imali, tek poneko i rukavice, ne obezbijediš i adekvatnu zdravstvenu zaštitu, to puno govori o odnosu vlasnika i urednika prema zaposlenima. Mislim da većina domaćih medija nije dala adekvatnu podršku svojim radnicima. Što se tiče moje medijske kuće, omogućili su nam da radimo od kuće cijelo vrijeme pandemije. Banjaluka je bila epicentar, grad sa najvećim brojem zaraženih u BiH, i u skladu s tim su naši šefovi odlučili da se radi od kuće. Sve smo imali dostupno preko interneta – pres konferencije, podatke u vezi s pandemijom…rijetke su prilike bile da smo trebali doći do kancelarije. I kada je došlo do popuštanja mjera, poslodavac je organizovao potpunu dezinfekciju radnih prostorija. Nisu nam bile ni smanjene plate, što se ne može reći za radnike nekih medijskih kuća koji su doživjeli da im primanja budu smanjena.

Kako je COVID-19 uticao na održivost medija i sigurnost posla za novinare u BiH?

Među kolegama se pričalo o tome kako su medijske kuće u veoma teškoj situaciji zato što je s pojavom pandemije zaustavljen rad privrednih subjekata. Samim tim, medijima koji se finansiraju od marketinga, zaustavljen je priliv sredstava i automatski su došli u veoma tešku situaciju. Imam prijatelje koji rade po medijima gdje im je plata bukvalno prepolovljena za vrijeme pandemije. U nekim medijima se ljudi suočavaju sa standardnim problemom da su prijavljeni na minimalac, a na ruke im se isplaćuje drugi dio plate koji nije prijavljen poreskoj upravi. Desilo se jednostavno da su im poslodavci isplatili samo ono što im liježe na račun, a drugi dio nisu dobili. Obećana je i pomoć Vlade RS medijima. Nisam vidio kako je to raspoređeno, ali znam, konkretno, da su sredstva odvojena za medije koji su blisku vladajućim strukturama u RS. Kako će ostali mediji proći, nisam upućen.

Na koje aspekte života i rada novinara je pandemija najviše uticala?

Novinarstvo se i u ovoj situaciji pokazalo kao izrazito stresan posao i kao posao od kojeg svi očekuju da se profesionalno radi, a istovremeno mu se ne pruža potrebna podršku ni javnosti ni institucija. Nedavno smo imali vanrednu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske gdje poslanici sjede na 2-3 metra jedan od drugog i kod njih su ispoštovane sve zaštitne mjere. Istovremeno, novinari su strpani u jedan hodnik, jedni do drugih, bez ikakve distance. Neki od njih čak nisu imali ni maske, niti im je posvećena bilo kakva pažnja da ti ljudi budu zaštićeni. Takođe je bila i suituacija s novinarkom koja je otkrila aferu o respiratorima, gdje se suočila s blaćenjem na društvenim mrežama. Mislim da su novinari u ovoj situaciji pretrpjeli i određeni strah od gubitka posla, smanjenja plata… I mi smo ljudi s porodicama, kreditima, djecom. Ali čak ni ova situacija nije promijenila percepciju prema novinarima – vidjelo se to svo vrijeme, taj nepovoljan odnos javnosti.

Koji se načini borbe protiv dezinformacija praktikuju u medijima u BiH?

Nivo slobode i objektivnosti zavisi od toga da li su mediji više naklonjeni opoziciji ili poziciji. Najveći problem kod samih novinara je autocenzura, strah od toga da nešto objave u medijima koji su bliski vladajućim strukturama. U opozicionim medijima imamo drugu krajnost da se možda pretjera u nekim informacijama. Imamo brojne internet medije za koje i ne znamo ko stoji iza njih, i oni su najveći nosioci dezinformacija. Ono što se kod nas u početku dešavalo – da se ljudi kažnjavaju zbog navodnog širenja lažnih informacija, na sreću je spriječeno, jer smo mogli doći u situaciju da vlast iskoristi poluge vanredne situacije i obruši se na one koji drugačije misle i kritikuju ih. Vlast se pokušavala boriti protiv dezinformacija tim redovnim pres konferencijama na kojima su iznosili svoje podatke, kao i s reakcijama na ono što se objavljivalo u javnosti. Što se tiče medija i dezinformacija, neki od njih su prenosili informacije onako kako su plasirane, neki su pokušavali da dođu do više odgovora kada se pojavi neka vijest, provjeravajući ih i tražeći najmanje još jednu stranu priče – što je bilo jedini normalan način za borbu protiv dezinformisanja.

Koji su glavni izvori dezinformacija u BiH?

Zavisno od interesa kako je kome odgovaralo, tako je neko i ovu situaciju nastojao da iskoristi za širenje određene vrste panike i straha među građanima. Bila je priča o nestašici maski, pa o policijskom času, pa su policajci šetali gradom sa dugim cijevima kao da se branimo od nekog ko će nas tenkovima napasti, a ne od korona virusa. Da li je to sad neki lobi koji je uticao na to da se vrše neke nabavke, pa je zbog toga širio dezinformacije koje su poticale građane da više kupuju neku robu i stvaraju rezerve u kućama… Vjerujem da je svako ko je imao bilo kakav interes, iskoristio siutuaciju da zarad svoje koristi proširi neku vrstu dezinformacija.

Da li je intenzitet plasiranja dezinformacija sada isti kao prije početka epidemije COVID-19 i šta mislite o vrsti dezinformacije koja se distribuira u ovom razdoblju?

Početak pandemije je bio kritičan, tu je došlo do skoka dezinformacija. Kako je vrijeme odmicalo, mislim da je to sve splasnulo. Došli smo u situaciju i da pandemiju posmatramo kao nešto s čime smo se morali saživjeti. Podsjetilo me na neku ratnu situaciju – nakon par mjeseci navinkeš se da živiš bez struje. Tako smo se sad navikli da ne izlazimo nakon 8 naveče, da nosimo maske… Dezinformacije da će nestati pojedinih roba u prodavnicama pojavljivale su se redovno u prva dva mjeseca. Neko nešto kaže i narod nagrne, grabi, budu redovi pred marketima. Jedno vrijeme je bio manji udar na banke gdje su ljudi podizali gotovinu. Pa smo odjednom imali nestašicu maski, pa dezinfekcionih sredstava, pa se ta roba pojavi po puno većim cijenama – sad je i to splasnulo. Imali smo situaciju da vlast govori kako je potrebno uvesti vanredno stanje, a smatram da je i to određena vrsta dezinformacije, jer nismo nikada imali toliki broj oboljelih da je bilo potrebe da policija s dugim cijevima šeta po gradu, da se ljudi privode ako ne nose masku i sl. I to što se nisu objavljivale informacije o spornim javnim nabavkama, a objavljivalo se nešto drugo – i to je skretanje pažnje. S jedne strane prikažete se javnosti kao ažurni, da se borite i radite, a s druge strane radite stvari za koje ne želite da dopru do javnosti. Skoro sam radio intervju o gradnji malih hidroelektrana i saznao sam da je u vrijeme pandemije nekoliko malih hidroelektrana počelo s gradnjom bez potrebnih dozvola i bez nadzora jer nije bilo inspektora – bili su poslati na granice. Pojavljivale su se informacije o zloupotrebama humanitarne pomoći, ali niti su provedene istrage, sve je ad hoc bilo. Ništa nije bilo transparetno – od nabavke maski, mobilne bolnice i sl.

Da li je pandemija uticala na pristupačnost informacijama?
Jeste, u smislu da ne možete doći do neke ozbilnije informacije osim one koja se tiče pandemije. Skoro smo tražili intervju s premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem i rekao je „može, samo me nemojte pitati o aferi respiratori“. A to je afera o kojoj svi bruje. I zamislite uraditi intervju s premijerom koji ne želi da priča o nečemu što zanima javnost. A to se desilo prije onog njegovog saslušanja i privođenja.

Kakve prijetnje slobodi medija su se pojavile tokom pandemije?

Donesena je jedna uredba,  a kasnije druga, sa zakonskom snagom), u vrijeme vanrednog stanja, koja se ticala širenja panike. Ali tu nisi mogao vidjeti ni šta se definiše urredbom, ni ko će određivati šta je lažna informacija ili šta je to širenje panike. Zapravo se svako mogao naći na udaru zbog bilo kojeg izrečenog stava. S tim se suočila jedna doktorica iz Prijedora koja je jednostavno iznijela činjenicu o kojoj svi godinama bruje – kako u bolnicama nedostaje respiratora, opreme, ljekara. I ona je bila kažnjena za širenje panike. Uslijedila je reakcija javnosti, međunarodnih institucija koje su vršile pritisak da se te uredbe povuku. Vlast ih je naknadno i povukla. Vrlo lako se to moglo pretvoriti u to da svaka javna riječ može da bude protumačena kao širenje panike ili dezinformacija, a koja ne odgovara vladajućim strukturama.

Koliko ste zabrinuti za svoju privatnost s obzirom da se komunikacija većinom odvija telefonom ili online?

Pa da me brine puno taj aspekt, ne bih danas bio novinar. Moj posao je takav da već godinama zavisim od društvenih mreža i telefoniranja, tako da se tu nije ništa bitno promijenilo. A član Predsjedništva BiH Milorad Dodik nedavno je na sjednici skupštine izjavio da prisluškuje opoziciju, pa je kasnije rekao da se malo našalio. Pošto poznajem situaciju u BiH, ne bi me čudilo da se neistomišljenici, mediji koji nisu naklonjeni vlasti, prisluškuju i da se istražuju njihovi kontakti.

Da li će se novinarstvo promijeniti nakon pandemije, hoće li biti posljedica po ovu oblast?

Nakon pandemije može biti finansijskih posljedica na medije. Već se pokazalo da je određeni broj novinara ostao bez posla, određenom broju su smanjena primanja…definitivno, novinarstvo već godinama tone kod nas. Opstaju isključivo mediji koji su bliski najjačim političkim opcijama i mediji koji se finansiraju iz vana i projekata. Svi drugi mediji iz BiH prilično su ugroženi i ovom pandemijom i odnosom poslodavaca prema njima. Apsolutna je nesigurnost i mislim da bi na to međunarodne institucije, koje su se povukle početkom 2000-tih godina iz finansiranja medija, morale i te kako da obrate pažnju ako žele da se koliko toliko sačuva novinarstvo u BiH.

Autor: Maja Bjelajac