“Zašto su neki mediji otpuštali novinare zaista ne znam, a pogotovo mi nije jasno da su otpuštani dobri novinari. Jedan od razloga koji se mogao čuti je smanjenje prihoda od marketinga, ali opet ni to ne bi trebao biti razlog uzimajući u obzir činjenicu da su svi printani mediji odavno prisutni i na digitalnim platformama koji im omogućavaju prihode od marketinga s te strane”
Sarajevski novinar Darko Omeragić 23 godine je radio u dnevnom listu Oslobođenje, da bi na samom početku pandemije, uz nekoliko svojih kolega, bio proglašen tehnološkim viškom. Omeragić priča o uslovima u kojima su novinari u Bosni i Hercegovini radili, kao i o odnosu medijskih kuća prema njima.
“Ne znam da li su svi mediji svojim zaposlenicima pružili adekvatnu zaštitu, ali moram reći da smo svi svoje poslovali obavljali od kuće, a nije bilo ni terenskog rada tako da smo na taj način zapravo i bili zaštićeni od mogućnosti zaraze. Pravi mediji su svojim novinarima stavili na raspolaganje službene telefone i laptope. Osim ovoga, sretni su novinari koji tokom svog zaposlenja imaju plaćeno zdravstveno osiguranje i da se u slučaju razbolijevanja na svom radnom mjestu barem mogu liječiti. Mislim da su istraživanja pokazala kako su novinari u BiH tokom pandemije rijetko dobijali povišicu iako su radili više nego u normalnim okolnostima. Čak je bilo mnogo otpuštanja novinara iz velikih redakcija. Nažalost, i sam sam to prošao u Oslobođenju, kao još nekoliko mojih kolega, iako su se obim posla i stres značajno povećali tokom rada u posebnim uslovima. Dakle, da zaključim rijetki novinari su dobili povišice za svoj rad, a mnogi su u znak „zahvalnosti“ ostajali bez posla, dok su treći nastavljali da rade u strahu da ih ne sačeka ista sudbina”, kaže Darko Omeragić.
Kako je COVID-19 uticao na održivost medija i sigurnost posla za novinare u BiH?
Ovo je zanimljivo pitanje jer su mediji tokom koronavirusa imali posla više nego ikad. Logično bi bilo da samim tim imaju i veće plate i čitanost, odnosno gledanost. Mislim da je praćenje medija tokom koronavirusa bilo veće nego prije pandemije. Zašto su neki mediji otpuštali novinare zaista ne znam, a pogotovo mi nije jasno da su otpuštani dobri novinari. Jedan od razloga koji se mogao čuti je smanjenje prihoda od marketinga, ali opet ni to ne bi trebao biti razlog uzimajući u obzir činjenicu da su svi printani mediji odavno prisutni i na digitalnim platformama koji im omogućavaju prihode od marketinga s te strane.
Kako su se novinari adaptirali na novu situaciju?
Mislim da su se kolege vrlo dobro adaptirale na rad u novonastaloj situaciji zahvaljujući ranijim vanrednim situacijama u kojima su radili. Pomoglo nam je i to što smo već svi manje-više bili naviknuti na rad od kuće u kojem smo koristili sad već naše stare alate poput laptopa i mobitela. Pošteno govoreći, svima nam je na početku pandemije koronavirusa u fokusu bilo brojanje zaraženih i skupljanje informacija o novozaraženim i novim klasterima. Tek nakon nekoliko sedmica rada i izvještavanja o zdravstvenim problemima u kojima smo se svi zatekli polako smo se privikli na nove izvore informacija i na novi način praćenja svjetskog zdravstvenog problema broj jedan koji je promijenio živote svih nas, ali mislim da ipak svi zaslužujemo prolaznu ocjenu.
Koje digitalne alate su mediji koristili za komunikaciju sa svojim izvorima i da li je to doprinijelo lakšem komuniciranju u odnosu na period prije pandemije?
Upravo zbog činjenice da smo se prije pandemije koristili društvenim mrežama i svim blagodetima digitalnog novinarstva lakše nam je i bilo da ispratimo brojne informacije koje su vlasti plasirali o pandemiji. Mislim da je u novonastalim okolnostima procvalo digitalno novinarstvo i da je za uspješan rad bila dovoljna internet konekcija, pristojan mobitel i kompjuter.
Iz vaše perspektive, da li su institucije i firme više podataka objavljivale online nego ranije, i kako se to odrazilo na kvalitet dobijenih informacija?
Za odgovor na ovo pitanje prisjetiću se duhovite dosjetke jedne kolegice koja je rekla kako nam je trebala pandemija i zatvaranje u kuće da konačno proradi e-uprava u Bosni i Hercegovini. Odjednom se sav posao mogao završiti na daljinu i on-line. Naučili smo zajedno s našim „domaćinima“ koji su održavali redovne konferencije za novinare da se ona može održati i bez prisustva novinara. Oni su „naučili“ da pitanja primaju putem mail i da na njih odgovaraju i bez prisustva novinara. To je bila dobra strana rada na daljinu, a loša strana cijele priče je da se na taj način ne mogu postaviti podpitanja u slučaja kada nismo zadovoljni odgovorima. S toga mislim da ne možemo biti zadovoljni dobijenim odgovorima iz naših kriznih štabova i drugih predstavnika vlasti. Međutim, snalažljivi i uporni kakvi jesmo uspjeli smo da razotkrijemo neke afere.
Da li je javnost stekla više povjerenja u medije tokom pandemije ili ne? Kakav je vaš dojam?
Odgovor na vaše pitanje je: kako koji medij. U neke medije je izgubljeno povjerenje, a neki su dobili novu publiku i zadržali stare gledatelje i čitatelje. Kolege su na početku pandemije prenosili informacije koje su im plasirane putem on-line konferencija za novinare i saopštenja za javnost. Tu i tamo pojedini mediji su tražili informaciju više. Mislim da su oni mediji koji su tražili informaciju više uspjeli da zadrže povjerenje svojih čitatelja.
Koji se načini borbe protiv dezinformacija praktikuju u medijima u BiH?
Najbolji način za borbu protiv dezinformacija za bh. novinare je da se informacije provjeravaju iz više izvora. Drugi način je da se tačna informacija plasira bez suvišnih komentara kako bi konzumenti mogli sami procijeniti da li je ono što je objavljeno zaista i tačno. Naš posao je da se približimo istini, a naravno svaki od konzumenata tih informacija će na kraju imati svoju istinu. Što se tiče konzumenata informacija njima bih preporučio da prate više medija kako bi sami na kraju mogli zaključiti šta je tačno od onoga što su taj dan čuli, vidjeli i pročitali. Oni pravi, redovni čitatelji će informacije crpiti od medija i novinara koji ih prije toga nisu izdali pa je veoma bitno za svakog novinara da stoji iza onog što je napisao jer će samo tako zadržati svog čitatelja.
Koji su glavni izvori dezinformacija u BiH?
To su oni koji ih daju novinarima i novinari koji ih nekritički prenose nekad svjesno nekad nesvjesno. BiH je prostor u kojem ima mnogo dezinformacija manje ili većine težine. Plasiraju se kako bi se nekoj političkoj partiji omogućilo da duže vlada ili kako bi se zaštitili nečiji partikularni interesi. Postoje i one dezinformacije koje služe kako bi bile klik-bajt, a sve s ciljem da se poveća čitanost portala. Bilo je naravno i tokom pandemije. Kako god, nijedna od tih dezinformacija neće donijeti dugoročnu korist nikome jer se istina kad-tad sazna. Pojava mnogo medija i portala je doprinijela većem broju dezinformacija, ali i veću mogućnost da se pronađe tačna informacija. Bitno je za konzumente informacija da prepoznaju ko ih laže, a ko govori istinu.
Da li je intenzitet plasiranja dezinformacija sada isti kao prije početka epidemije COVID-19 i šta mislite o vrsti dezinformacije koja se distribuira u ovom razdoblju?
Mislim da su se dezinformacije plasirale i prije pandemije koronavirusa. Možda je jedina razlika u tome što je sada u fokusu pandemija pa je bilo više dezinformacija koje se tiču te teme. Navest ću jedan primjer. U svim medijima u regionu se tokom korone manje govorilo o dnevnim političkim temama, a više o temama koje se tiču pandemije. Dakle, makar smo bili oslobođeni od laži kojih smo se naslušali dok u eter nije došla ova zdravstvena tema. Čim je palo interesovanje za pandemiju vratili smo se na staro i stare laži. Dezinformacije koje su preovladale tokom pandemije uglavnom su se odnosile na to da li je koronavirus toliko opasan, da li je izmišljen, napravljen u laboratoriji, da li je prešao sa životinje na čovjeka ili ga je neka zemlja napravila kako bi promijenila svjetski poredak. Odgovore na ova pitanja možda nikada nećemo dobiti, ali sve te teorije nekome dobro došle kako bi se građani dodatno sludili.
Koliko ste zabrinuti za svoju privatnost s obzirom da se komunikacija većinom odvija telefonom ili online?
Nemam šta da krijem i zato nisam zabrinut za svoju privatnost. Mislim da ovo pitanje ne treba da se tiče samo nas novinara nego cijelog svijeta koji je svoju privatnost manje-više dobrovoljno predao u ruke korporacijama koje nesmetano mogu doći do gotovo svake informacije o nama. Naši mailovi, brojevi telefona i drugi lični podaci odavno su u ko zna čijim rukama i koriste se za ko zna šta. S druge strane, mi tu skoro ništa ne možemo jer nam niko ne može garantovati stopostotnu privatnost. Dijelom smo sami krivi za to jer ne pazimo na naše podatke, a dijelom ih je nemoguće sačuvati. Onima koji žele da sačuvaju duševni mir savjetujem da ne budu ovisni o telefonu i internetu 24 sata dnevno pa će time smanjiti mogućnost zloupotrebe njiihovih informacija.
Da li će se novinarstvo promijeniti nakon pandemije, hoće li biti posljedica po ovu oblast?
Promijenio se život svih ljudi, a pogotovo nas novinara. Posljedice su postale vidljive odmah čim smo svoj posao preselili u svoje domove. Novinari inače nemaju radno vrijeme i prava priča ne može čekati. I kada ne pišemo razmišljamo o čemu ćemo pisati. Ne možemo se isključiti nakon završetka radnog vremena. Ovo razumiju kolege novinari. Posljedice, negativne i pozitivne na novinarstvo su počele digitalizacijom. Informacije se odavno ne prikupljaju samim boravkom na terenu nego na daljinu. Međutim, zanat je ostao zanat i pravila pisanja teksta se nisu promijenila niti će.
Autor: Maja Bjelajac
