fbpx

Budućnost masovnog nadzora u Srbiji?

-

Ovaj članak je napisala Ana Toskić Cvetinović, izvršna direktorka organizacije civilnog društva Partneri za demokratske promene Srbija, članice mreže Povećanje građanskog angažovanja u Digitalnoj agendi (ICEDA) . “Globalni glasovi” su objavil uređenu verziju uz dozvolu, koju Meta.mk prenosi na osnovu dogovora o saradnji.

 

 „Moderna totalitarna država se oslanja na tajnost režima, ali visok nadzor i obelodanjivanje za sve druge grupe. Demokratsko društvo se oslanja na publicitet kao kontrolu nad vladom i na privatnost kao štit za grupni i individualni život.” – Alan Vestin, 1967

U decembru 2022. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije objavilo je nacrt Zakona o unutrašnjim poslovima. Ovo je drugi put za 16 meseci da je Ministarstvo predložilo ovaj zakon kojim bi se značajno povećala ovlašćenja policijskih službenika, ojačao politički uticaj na policiju i njeno delovanje i uveo pravni osnov za masovni biometrijski nadzor u Srbiji.

Ovo je ujedno bio drugi put za 16 meseci da je nacrt zakona povučen iz zakonodavnog procesa. Međutim, za razliku od septembra 2021, kada je to učinio predsednik Aleksandar Vučić, koji je objasnio da politički momenat za ovaj zakon nije bio pravi (u to vreme Srbija se spremala za još jedan krug republičkih izbora), ovoga puta je premijerka Ana Brnabić ta koja je inicirala povlačenje. Ona je obećala da će se rad na zakonu nastaviti u sveobuhvatnom i inkluzivnom procesu konsultacija svih relevantnih aktera.

Oba pokušaja usvajanja Zakona o unutrašnjim poslovima bila su praćena oštrim reakcijama srpskih i međunarodnih organizacija civilnog društva koje su se uglavnom osvrnule na odredbe o masovnom biometrijskom nadzoru. Ali njihova borba počela je još 2019. godine, kada je tadašnji ministar unutrašnjih poslova najavio da će grad Beograd biti pokriven biometrijskim kamerama za nadzor povezanih sa softverom za prepoznavanje lica, kao i sistemom za automatsko prepoznavanje tablica automobila. Srbija je tajnim ugovorom nabavila ovaj nedovoljno testirani sistem nadzora od kineske kompanije Huawei, bez prethodno utvrđenog pravnog osnova za njegovo korišćenje, bez utvrđivanja neophodnosti i srazmernosti korišćenja ovog sistema, ali i bez sprovođenja procene uticaja koje bi upotreba ovakvih nametljivih tehnologija imala na prava građana. Na javne upite, odgovor vlade je od tada bio isti: kamere su instalirane, ali softver za prepoznavanje lica nije nabavljen, a dostupnu tehnologiju koriste kao običan video nadzor (CCTV).

Četiri godine kasnije, očigledno je da Ministarstvo unutrašnjih poslova i Vlada Srbije nisu odustali od primene ovako invazivnog sistema nadzora građana. Sastanak je u januaru organizovala premijerka Brnabić, okupivši predstavnike civilnog društva i resornih ministarstava, kako bi razgovarali o odredbama koje su kritikovane. Iako još uvek nije određen tačan rok za zakonodavni proces, izvesno je da će se (verovatno u politički pogodnom trenutku) pojaviti novi nacrt zakona, koji će pokušati da pruži pravni osnov za ono što je bila ideja naših vlasti godinama.

Ali šta je to što ovaj sistem čini toliko privlačnim da srpske vlasti više od tri godine pokušavaju da ga osposobe za rad, u početku čak i bez usvajanja uredbe koja bi legalizovala postavljanje i korišćenje kamera sposobnih za automatsko prepoznavanje lica?

Istini za volju, vlade širom sveta sve više koriste biometrijski nadzor, pre svega kako bi sprečile određene zločine i procesuirale njihove počinioce. Međutim, uporedno iskustvo je pokazalo da, iako ovaj sistem može pomoći u suzbijanju određenih krivičnih dela, prevashodno su pogođeni sitni zločini. Za organizovani kriminal, na primer, kamere u javnim prostorima nisu odvraćajuće. Što se tiče Srbije, nije ponuđena sveobuhvatna analiza koja bi pokazala stanje kriminala u Srbiji, koliko je naše društvo (ne)bezbedno i zašto je biometrijski nadzor upravo ono sredstvo koje treba da doprinese našoj bezbednosti

Ovo poslednje je posebno značajno s obzirom na činjenicu da je uporedno iskustvo pokazalo niz negativnih efekata biometrijskog nadzora. Sam sistem podrazumeva trajno ograničavanje prava građana na privatnost, ali problemi su mnogo veći od toga. Slučajevi pogrešne identifikacije i sistemske greške doveli su do pogrešnih osuda. Algoritam je češće prepoznavao pripadnike manjinskih grupa kao sumnjive, dok vlasti u nekim zemljama koriste ovaj sistem da se bave onima koji ne dele njihove političke stavove. Konačno, istraživanja su pokazala da primena ovih tehnologija u javnim prostorima ima zastrašujući efekat. Znajući da su stalno pod prismotrom, građani se ne osećaju slobodnim da komuniciraju, sastaju se, učestvuju na političkim skupovima, ili na drugi način izražavaju svoje stavove, mišljenja i uverenja.

Sve ovo je trenutno tema intenzivne debate unutar Evropske unije, koja trenutno radi na izradi Akta o veštačkoj inteligenciji (AI), propisa koji bi trebalo da reguliše razvoj i implementaciju AI u državama članicama. Još uvek je neizvesno kako će izgledati konačna verzija zakona, ali civilno društvo, grupe za zaštitu ljudskih prava i većina članova Evropskog parlamenta pozvali su na zabranu masovnog biometrijskog nadzora.

S obzirom na sve ovo, ne smemo dozvoliti da se u Srbiji donose ishitrene odluke o uvođenju biometrijskog nadzora. Umesto ishitrenih, netransparentnih i brzih rešenja, potrebna nam je sadržajna debata o tome da li nam je takav sistem potreban, šta želimo da postignemo i, konačno, da li smo kao zajednica spremni da se trajno odreknemo dela naše slobode.

Нашите вести во вашето сандаче

Секој ден во 17 ч. добивајте ги вестите од Новинската агенција Мета директно на вашата електронска адреса.

Ве молиме одберете на кој начин сакате да добивате информации од нас:
Можете да се отпишете од оваа листа преку линкот на крајот од нашите пораки.